MALOUMNOST JE bila U TRENDU, sada je smisao života

Viđao ju je često
U krčmi na uglu
Gdje pleše
Drugima u krilu
Da li da plače
Od ljubavi i bludi
Bijes goni ga
I on vadi žilet
I siječe si uši

Krvav hoda po krčmi
U očima suze
Krčmar razbija grlo boce
I nasrće na njega
Jadan prizor

Vidjeh ga
Ona oblači suknju
Ustaje iz krila
I brizne u plač
Vrišti i cvili
Pa samo jeca
Iz usta smrdi na snošaj

On odgurne krčmara
I stane pred nju
Onako krvav i uplakan
U prigušenom svijetlu krčme
Jadan prizor

Uzmi moje uši
Da čujem
Kada tvoje srce
Kuca za mene

Ona vrišti

U plaču
Ne kazah ništa
Skida hlače
Krčmar mu s leđa
Grlo boce
Zabija u vrat
On se popiša po njenim grudima
I krvav
Padne u mokraću
Uši su upale u nečiji konjak
Pun njenih suza
Bijedan prizor

KRONIKE FILIPA H.


Autor: Horvat, Filip

Izdavač: Blogojevich, Blog

Naslovnu stranu osmislio i realizirao: dr. Sajko Ludić

Izdanje prvo, 2007, Bjelovar

ă kopirajt: Sva prava pridržava autor. Nijedan dio ove raritetne zbirke ne smije se umnožavati niti javno prikazivati bez prethodne dozvole kopirajt-a. (sic!)



Predgovor o izdanju
Avaj, Kronike Filipa H. je zbirka priča o Filipu H. i tragičnim događajima koji su uzdrmali njegov grad, doduše, može se naći i koji komičan trenutak. Zbirka je vrlo solidna i tak… sve pet. No, naslovnica knjige je odlična i vidi se da ju je osmislio čovjek čija ludost graniči s razumom. Kronike Filipa H. ne bi bile ništa bez naslovnice, kao što ni rola wc papira ne bi bila ništa bez papira. Svaka čast dr. Sajku Ludiću. Usudim se reći da je on umjetnički genije, ma, on je genije iz bilo kojeg aspekta. Govorim ovo potpuno promišljeno i odgovaram za sve posljedice: dr. Sajko Ludić je savršen.
dr. Sajko Ludić

Riječ, dve izdavača
Dragi Vi, evo napokon je i iz naše izdavačke kuće izašlo nešto novo i originalno. Ispričavam se što ste toliko čekali ovaj trenutak, ali knjiga bi i prije bila objavljena, no, morali smo čekati naslovnicu knjige koja je trebala biti gotova tokom kolovoza 2006. godine (do kada je i autoru naslovnice u potpunosti isplaćena dogovorena svota novca). Hvala na razumijevanju.
Vaš Blogojevich


KRONIKE FILIPA H.
Moj se grad nalazi na brdu podno Papuka i tu se cijele godine ništa ne događa, osim u zimu. Tada je pravi belaj. Ali ja baš ne volim to kad je sve tak, pa svake zime odem na Jahorinu kod prijatelja Alije. Alija je tamnoput momak, oštrih crta lica, talijanske frizure, ljepuškast i vrlo snažan. Upoznao sam ga na fakultetu u Leskovcu. Nakon fakulteta on je zaplivao modnim vodama i sada je pravi dizajner. Te su zime na Jahorini pale i prve pahulje 17. padobranske divizije. Točnije dva časnika i tri gušterice. Ne znam da li zbog zimske idile ili zbog prepečene rakije, zaljubio sam se. Jedna padobranka, Branka se zvala, imala je prelijepu kosu, čiju boju nisam mogao vidjeti od šljema, imala je savršene oči, savršen nosić i savršene dječje crte lice, no nažalost prekriveno gas maskom. Imala je prekrasne oble, ne prevelike, a ne i premale grudi skrivene ispod pancirke. Stražnjica joj je bila božanski okrugla i vražji čvrsta, nažalost prekrivena pet litarskom čuturicom s pet litara solne kiseline za diverzantske akcije. Uzbudio sam se pri samoj pomisli da je vidim bez opreme, ponavljam, bez opreme, ne bez odjeće. Uzeo sam flašu rakije, i misleći da držim Branku, počeo sam je lizati, sve brže i uzavrelije. Srce mi je lupalo kao pneumatska bušilica, a dahtao sam kao kultivator. Jednostavno sam morao penetrirati u nju. Penetrirao sam u nju. Zaklopio sam oči i dugo, stenjajući, ostao u njoj. Onda je zapeo u njoj. Zvao sam Aliju da mi dođe pomoći. On, nakon što je došao, nakon što mi se smijao i rugao, nakon što je pozvao cijeli hotel i sve skijaše da me dođu vidjeti, pozvao je sve okolne seljane i brđane i svo njihovo blago i nakon što su mi se svi oni rugali i pjevali mi ružne i proste pjesmice, nakon što me on, Alija, slikao i objavio sliku u Mens Heltu, odlučio mi je pomoći. Uhvatio je flašu i počeo je vući. Ništa. Nakon što smo otpisali razbijanje boce, priču o babi i djedu i velikoj repi, španjolsku čizmu, lomaču, odlučili smo se za manje radikalno rješenje-kastraciju. Alija je izvukao nož iz džepa i pokušao mi ga odrezati. No, nije uspio. Pas bernardinac donio nam je ruma. Popio sam cijelo burence i zaspao. Probudio sam se gol, bez flaše. Ustao sam, zanjihao se lijevo pa desno, i otišao naći Branku i reći joj osjećaje koje gajim spram nje. Stigao sam do wecea i tamo vidio Branku kako jaše na patuljku-kotlovničaru. Kula od karata se srušila. Moj život više nema smisla. Kraj. Na podu sam našao Brankine tangice. Približio sam ih licu i duboko udahnuo, dva-tri puta. Zatim sam ih stavio oko vrata i zakvačio za luster. Zbogom okrutni svijete i svi vi koji ste vjerni kao Toma. Objesio sam se. Branka me vidjela kako visim i dotrčala do mene. Skinula me s lustera i primila me u naručje. Šapnula mi je na uho:' Slobodno zadrži gaćice' i poljubila me u obraz. Nestala je iz vidika kao i Laki Luk kad nestaje na kraju crtića. Još i danas imam njene gaćice, nosim ih oko vrata i na njih sam privezao ključeve. A što je s flašom? Hm hmmmm!
KRAJ PRVE EPIZODE


U nastavku pročitajte kako sam bacio flašu, otišao u Vladimir Volinski, bio silovan, jahao dekapitiranu kornjaču, dao Branki nogu, poljubio Aliju, upoznao Mahmuda Ahmadinedžada i silovao cijelu obitelj Bush samo s jednim kondomom.

Danas sam povodom testa iz kemije učio kemiju.
Skočio sam s visoke skakaonice i uronio u karboksilnu kiselinu. Čim sam uronio primijetio me je acetat-izviđač i pobjegao je nazad u matricu i prenio je vijest o mome dolasku svom ubergrupenfireru akrilamidu. Akrilamid, duhovni i vojni karboksi vođa, okupio je u trenu cijelu paravojnu četu amida i održao je manifestni miting o ugroženosti njihove matrice i ne samo matrice nego i čitavog karboksilnog svijeta. Paravojna paravojska amida se postrojila u dimere, zavezala karboksilne čizme vodikovim vezicama i opijena mirisom etil-metanoata krenula u lov za agresorom tj. za mnom, samo nedužnim i needuciranim sakupljačem karboksi perisaka i karboksi prstaca. Metil-butanoat, karboksi ministara rata, sakupio je sve pištolje izbacivače kiseline i podijelio ih cijeloj paravojsci amida. Pištolje izbacivače kiselina paravojska amida je napunila sa mravljom tj. metanskom kiselinom i napala, jadnog i bespomoćnog, mene. Špricali su me mravljom kiselinom po očima. Peklo me je, a kako čovjek u takvim kriznim situacijama slijedi svoje nagone tako sam i ja nagonski počešao međunožje. Od te moje nagonske, refleksne, reakcije amidi su podivljali kao hrvatski kapitalizam i od silnog bijesa i bijesom proizvedene energije njihove vodikove veze su se jednostavno pokidale i ja sam iz tog sukoba izašao kao pobjednik. Ronivši dalje karboksilnom kiselinom naišao sam na šumu estera. Prema riječima njihovog mesije, etil-butirata, ja sam im ugrožavao stanište i trebalo me uništiti. Nakon što je, etil-butirat, prolio karboksi bočicu alkohola po cijeloj površini karboksilne kiseline esterificiralo se milijarde estera. Oni su napredniji od tamo nekih amida i imaju gliceril-trinitrat (čitaj nitroglicerin, booooooooom). Napali su me njime, no kako sam ja bolovao od angine pektoris nitroglicerin se pokazao kao lijek. Spašen. Organska kemija 0 ja 2. Kako sam od silnog straha poprimio miris maslačne kiseline, a kako i ja i ti možemo taj miris, miris znoja, osjetiti ako je koncentracija maslačne kiseline 10 na minus 11 mola po decimetru kubnom, a pas ako ga je 10 na minus 17 mola po decimetru kubnom, tako me je pas slijedio i on je uskočio u karboksilnu kiselinu i omamljenog je mene izvukao van. Pas je čovjekov najbolji prijatelj.

ZAKLJUČAK
Pitam se u što bih uronio da sam ovaj post pisao godinu dana prije kada smo iz biologije učili spolni sustav čovjeka.

OP.A.
Naslov se zove tako iz razloga što je Blanka autorica moje knjige iz organske kemije, a prema stilu i elanu utrošenom na pisanju moje knjige zaključio sam da se takvo nešto može napisati jedino nakon što sjedimo na upaljenom usisivaču, koji ima svojstva pneumatske bušilice i onog što imaju zubari što ti gurnu u usta da ti isisava slinu, punih 28 sati.

Hej pipoli!
Ujutro u deset sati zazvonio je moj mobitel (za one neznaju imam sony ericson (nisam siguran da se to tak piše, LOL) k700i). Baš me je razljutio. Htio sam ga udarit al nisam jer je novi, LOL. Baš kad sam pomislio da će ovaj dan bit isti kao i ostali, na moje iznenađenje, nije bio isti kao i ostali dani. Bio je drukčiji. Potpuno. Otišao sam na kavu i nisam se ni nadao da ću tamo susresti prijatelja kojeg nisam vidio sto godina. Reko sam mu bok. Onda je on meni rekao bok. Pito sam ga kako je. Reko je da je dobro. Pito sam ga ima li curu. Reko je da nema. Na taj odgovor nisam bio spreman jer kada smo god ja i on nekud išli, uvjek su njega cure tražile broj, davale mu svoj broj i šlatale ga za g**u (znate šta mislim, LOL). Rekao mi je da se promijenio i da sad ide u crkve. Pito me oću li ić s njim. Rekao sam da hoću vrlo rado. I tako smo otišli u crkvu. Misa je bila supač. Kad smo izašli iz crkve naišli smo na njegovu bivšu curu. Nisam mogo zamislit da će on curu koja ga je varala devet mjeseci od šest mjeseci kolko su bili u vezi pozvat na kavu. Otišli smo svi troje na kavu. U tom je bircu bila moja simpatija. Stalno sam je gledao a ona mene nije ni jednom pogledala. Osim kada sam išao na wc i nisam opazio da mi je vezica odvezana pa sam se spotaknuo i skoro pao u teglu sa cvijećem koja je stajalo petnajstak centimetara od njenog stola a ona je baš sjedila nasuprot cvjetu i pukla se smijat kad sam ja skoro pao. Znam da to nije ljepo od nje što se smijala drugom u nesreći ali nisam mogao odoljet njenom prekrasnom smješku i njenim prekrasnim bjelim zubima pa sam joj smješak odvratio smješkom. Otišao sam posramljen doma. Putem sam sreo tatu od prijateljice s kojom sam u drugom polugodištu trećeg razreda osnovne škole sjedio pod svakim drugim satom vjeronauka i on me je pitao kako sam. Reko sam mu da sam O.K! (O.K! je O.K!, LOL). Otišao sam doma i večerao. Imao sam rižu na mljeku i kraš ekspres. Pojeo sam to i otišao spavati. No nisam mogao zaspati dok ovaj svoj dan ne podjelim s vama jer tako ću i vama ulješati dan. Ljudi pozdrav.
P.S. oprostite na pravopisu al stvarno od sreće sam jako brzo pisao i nisam mogo pazit. Obećajem drugi put točije, LOL.
Laku noć!!!!









ADITIV POSTU:
NEVEZANO ZA OVU GORE EJAKULACIJU MISLI IZ DONJEG DJELA DUODENUMA.
SRETAN VAM 1.MAJ

YO YO madafaka
drogiram se ko stara baka
tablete igle dop YO DOP
jurim autom po gradu i nestajem na stop
pogledaš me krivo YYYO
kad popijem pivo
ubijem te Ya-a
a a a a aaa
imam zlato oko sebe
jebem tebe jebem sebe
jebem staro jebe bebe
jebem živo jebem ono ne
jebem pse i majmune
YO!
imam svoj Geng, Yo
zove se Gazim te Pičk-o
Upucat ću te pištoljem-o
iz jurećeg auta-o
umrijet ćeš kurv-o
glupi ste ku-ra-c-o
argh argh argh argh
jebem ti mater-u
pušite mi piš-u
sve ću vas ubit-u
koj vam je kurac-u
šećem se po glavnom park-u
sa zapaljenom cigaretom-u
sve me pičke oče, skote-u
ja ih jebem stalno-u
alkohola isto volim
kad se drogom ja razorim
oči širom otvorim
onda u njih špicu uštrcam-orim
jučer sam istuko lika-orim
šakom sam ga-orim
plako je-orim
ko pička-orim
kad i pička-orim
je-orim
YO!



Ovo u kombiju smo ja i moj geng 'Gazim te pičk-o'. a ovo su svi ostali ljudi na svijetu koje smo poubijali ko zečeve. jebote.
onda ja brejkam na tralala koustu.
onda je ovo prikazan naš grafit, velik 1001 sa 10 koji se nalazi na bjeloj kući u madafaka vašingtonu, jebote. na njemu piše GENGSTA. GENGSTA 4EVER!

Vidio sam da postoji blogspremnik. Detaljno su objasnili kako se aploudaju stvari, ali ja ih ne razumijem. Ma budem ja to već nekako shvatio. Ako se uspijem aploudat, aploudajte se i vi, pa se nađemo u blogspremniku. Možda napravimo neki hepening. Mogao bi sjest i neki roštilj. Svako neka donese svoju mesinu ili ćemo dati zajedno svi novce, pa kupiti raznoga mesa, pive, patliđana i ostalog povrća za vegetarijance. Sve. Probat ću stupit u kontakt sa nekom poznatom, estradnom, osobom i probat ću ju nagovorit da se aplouda pa da imamo i žive svirke lajv . Možda se i televizija aplouda pa ćemo i mi, poput snimki maturalnih i vjenčanja, imati snimku naše 'Aploštiljade'.

U budućnosti, bi mogli aploudati sve pozitivne stvari iz današnjeg života i preseliti se u blogspremnik. Na primjer: aploudamo cigarete, ne aploudamo rak; aploudamo alkohol, ne aploudamo cirozu; apoludamo policajca, ne aploudamo mu kolegu; aploudamo ribu, ne aploudamo kosti; aploudamo dvije karmenadle, ne aploudamo samo jednu; aploudamo turbofolk, ne aploudamo si pužnicu uha; aploudamo seks, ne aploudamo neželjenu trudnoću i spolno prenosive bolesti. Ako nam se nešto, ne daj bože, dogodi, npr. slomimo nogu u potkoljenici na 44 mjesta, samo zamolimo nekog da nam aplouda novo, npr. nogu.

Para Globalización!

- Gdje je?
- 'ko?
- Pa votka!
- Kud kurca ja znam! Nisam ti ja ured za izgubljeno i nađeno!
- Daj me nemoj jebat, pa tu je bila. Prije pet minuta sam je tu vidio. Mislim…ma ne, ali ipak… ma ne, ne, ne može nitko tak brzo…a možda? Čuj!
- A?
- Jel može ne'ko popit cijelu votku za 5 minuta?
- Čist sumnjam! Al sam čuo da je jednom neki Rus popio dve votke za sedam minuta.
- Koj Rus? Jel Super Mario?
- Koj'? jel Bros misliš?
- Da, Bros!
- Pa, on ti nije Rus, idiote!
- A jel je onda Lujđi Rus?
- Ma, ti si Rus!
- Nisam ja Rus, jebote lunapark, samo mi je tata Rus!
- A-ha. A jel bi ti htio pit votku iz šešira?
- Sombrera?
- Da!
- Pa, baš i ne, ja bi rađe iz šljema…
- Da, da i to iz šljema od mog tate, njemu su ti za šljem one lopte za pilates rezali po pola i stavljali mu na glavu, kad je imao vel'ku glavu k'o…k'o…k'o šta ti ja znam šta!
- E, pa da. Iz tog bi i ja htio pit. No, daj mi reci, kak' se zove, e da, e jel znaš da ti je moj jedan prijatelj skočio iz aviona i čim je skočio…slušaš?
- Da!
- E, čim je skočio, ruksak s padobranom mu se zapetljo u propeler i podero ruksak, e, ku'iš, al lik im'o sreće, jebote, u torbi nije bilo padobrana, nego sam neke konzerve sardina, neke paštete i još neke pizdarije…
- Kak'e je sad lik tu im'o sreće?
- Pa, jebote, znaš ti kolko dođe padobran!
- He-he. A šta je bilo s likom?
- Ne znam. Čuo sam da je pao u neki zoološki vrt u kavez s tigrovima.
- A sad ga lažeš, je'ote, pa kavez s tigrovima je zatvoren i odozgo!
- Nije!
- Je!
- Nije!
- Pa, je! Kad ti kažem!
- Nije!
- Je!
(U to ulazi mladić, kratke crne kose i zelenih očiju s votkom u rukama u prostoriju i prekida svađu.)
- Jel imate upaljač? – upita mladić s votkom u rukama.
- Ne – odgovoriše obojica.
(Mladić s votkom napušta prostoriju)
- Daj, gdje smo stali?
- U govno. He-he. Ma ne'am pojma?
- Svejedno. E šta si ti bio u maškarama?
- Bio sam lovac iz onog crtića s onim zecom!
- Aha. Onaj zeleni s puškom?
- Da!
- Otkud ti puška?
- Nije bila prava, napravio mi susjed od drveta!
- Onaj susjed koji živi kuću do tebe s lijeve strane?
- Ne taj! Onaj desno!
- Aha. On stvarno jebeno zna s drvetom. Vidio sam neku njegovu izložbu drvenih ptica močvarica koju je imao u tehničkom muzeju. Lik je stvarno jeben!
- Aha. Bio je i na televizoru.
- Kojem? Quadro?
- Mislim da ne. Pa, rek'o mi je da na HRT-u.
- Aha.
- E!
- A?
- Znaš šta sam čuo?
- Ne?
- Čuo sam da u onoj knjizi ona dvojicu koja sam blebeću neka sranja ne dočekaju, na kraju, onog nekog lika. Nekog G…G…
- Grašu?
- Ma ne! Onog G…G…pa kak' se zove, majku mu…
- Gibonnija?
- Nee! Onog Ga…Go…, da Go…Go…nešt', u kurac…
- Gorana Karana?
- Ma ne! A tak sve'dno. K'o ga jebe! Al kuži ovo, dva lika čekaju, seru neka sranja i čekaju i čekaju, a zakurac.
- Kreteni!
- Idioti!
- Mamlazi!
- Ma jeb'o ja njih u usta goveđa.
- E! Znaš onaj lik koj' maloprije bio tu?
- Onaj koj' žic'o upaljač?
- Da on! Daj se probaj sjetit jel je on im'o votku u rukama…
- Ček' sam malo!(razmišlja pet minuta,), zatim reče: - Mislim da je im'o!
- Daj 'ajmo ga nać'.
- 'Ajd! Al, kak' se on zove?
- Ne'am pojma, pa mislio sam da ga ti znaš!
- Ne! 'Ajmo vikat imena koja se sjetimo, pa će se on možda odazvat!
- 's ti lud, je'ote, znaš ti koliko ima različitih imena?
- Ne, kol'ko?
- Pa sigurno jedno milijun!
- Ma, kurac!
- Da! Čit'o sam u nekim novinama!
- Jebote!
- Jel bi ti htio radit k'o novinar?
- Da, al' sam' u nekom časopisu gdje se opisuje kompjuter, životinje, hard diskovi i ta sranja.
- Ja isto, sam bi ja rađe radio u nekom znanstvenom časopisu.
- Zašt?
- Pa znao bi puno stvari, znao bi puno sranja koja se događaju, dobiv'o bi nagrade i tak.
- To bi bio jeben pos'o, jebote. A otkud ti ideja?
- Prijatelj mi radi u nekom tak'om časopisu. Putuje, ti, puno po svijetu, pametan je…ma zakon.
(Na ulici se začu glasno viiiiiiijuuuuu)
- 'es vidio ovo?
- Šta?
- Lik proletio kroz crveno i skoro se spičko, baba prelazila cestu i brzina je odbacila na drugu stranu ceste!
- Jel' to tvoja baba?
- Neznam! Ček' sam malo da metnem naočale. (metne naočale, naviri se preko ograde balkona i gleda, gleda, skida naočale, trči u susjednu sobu i uzima dalekozor, gleda), zatim reče: - isuste daj pogledaj ovo, molim te!
(drugi lik uzima dalekozor, gleda, gleda), pa reče: - jel to…
- Da on je!
- Onaj peder koji je doš'o žicat vatre?
- Da on. Al' nema votke kraj njega ni kod njega.
- Pa, jel ti se da tamo otić' pogledat?
- Ne!
- Ni meni! K'o ih jebe!?
- Kurac!

Dragi dr.Kadžija ovim ti se putem javno ispričavam jer nisam mogao smoći vremena pod ovim praznicima da bismo otišli na pivo. Naime, nije da ja ne želim ili, ne daj bože, da ja neću ići s tobom na pivo, nego moram, najkasnije, u ovaj utorak predati maturalni rad, a ja sam ga tek nedugo počeo čitati i ispisivati važne podatke. Molim te da mi uvažiš ovu javnu ispriku i da mi uveličaš prvomajsku proslavu, koju bismo mogli posjetiti, otići na grah pa zatim na pivu/e.
Unaprijed hvala!

Ekspresni vlak za Pariz:
Pula, Trst, Milano, Torino, Grenobl, Pariz,
polazi sa četrnaestog kolosijeka, drugi peron lijevo.
Ponavljam, ekspresni vlak za Pariz:
Pula, Trst, Milano, Torino, Grenobl, Pariz,
polazi sa četrnaestog kolosijeka, drugi peron lijevo.

Na stanici u Puli pod vrelim suncem leta,
sam čekao autobus i svirao gi…ne, ne, ne krivo.

Andrej Andrejevič kozakom bješe. On ne bješe običnim kozakom, ne-ne. On je, naime, došao u Kupu, Kupu selo pokraj Letovanića s namjerom da izuči tamošnje običaje i da pojede te jabuke k'o cure. Nosio je ranac i sablju, a ni konj mu ni nije bogzna što, bio je star, šepav, oronuo i smrdljiv, ali je uvijek dao konju mrkvu. Sjeo je na klupu u Kupi, umočio noge u Letovanić i zafućkao, poznati, Radetzky marš, ali u malo drugačijem atonalitetu tako da je to zvučalo poput pjesme in grupe Cigani Ivanovići plus specijalne dionice koje svira Mitar Mirić, glavom i bradom Pašića. Andrejevič je tak znao fućkati po dan dva bez prestanka, samo bi povremeno cuclao kamenčić da dobije sline. Jednog jutra dođu neki osamdesetosmičari i zapucaju na pjevućeg kozaka i skinu mu koju vlas kose sa glave i nazvaše ga Vlasov. Vlasov zamoli obergruppenfuhrera da ga primi k sebi. Jawohl reče obergruppenfuhrer, pa mu reče: ''Du bist nichts, mein Volk ist alles'' i Vlasov ga posluša i krene u rat protiv Majke Rusije.


Andrej se probudio. Sjedio je na kolodvoru i čekao vlak za Beograd. Ušao je u krivi vlak i završio u Kragujevcu. Tamo je kupio novog Punta i otišao s njime kupiti votke. Napio se i zaletio se u kamion gradske čistoće. U kamionu je bio neki mladić koji je od siline sudara pao u nesvijest, hitna je mladića odvezla, identificirala i prijavila tog mladića Ratka Haagu. Andrej je bio heroj.

Ali Andrej je našao… muzika iz Hitchcockova Sajka…na ruci istetovirano 88 i upitao se dali je to sve bio samo san. Što vi mislite?

Kratki rez iz Tajnog dnevnika Regočeve Kosjenke
Kao kakav drevni, drveni brod koji polako plovi plavim morem satkanim od tisuće i tisuće kristalića i odjednom ga proguta neka mračna sila zvana Bermudski trokut, tako sam ja upala u septičku jamu kod bake. Naime, moja se baka zove Emilija Bovarijević i voli primit muškog spolovila kao i Emma Bovary. Jednom prigodom tata mi je pričao da je Gustav bio bakin ljubavnik i da je prema mojoj baki Madame dobila ime. No, da ne skrećem s teme, dragi dnevniče, tako sam ja bila kod moje bake na selu u Trebarjevu Lijevom i igrala sam se s Regočem skrivača. On se, lisac jedan, sakrio na krov kukuružnjaka i zezao me tako što je oponašao, naizmjence, čas ćuka, čas micu. Ja sam se uplašila da mica ne bi popapala ptičicu, pa sam potrčala prema kukuružnjaku i putem upala u septičku jamu. Regoč mi se smijao. Tonula sam i tonula. Vikala sam u pomoć. Dotrčao je striček Stjepan iz susjedna sela, Trebarjeva Desna, i pružio mi ruku i izvukao me iz govana. Onako pokakana tražila sam dedu. Našla sam ga u polju kako ore među (Nož je bio pila. Međunožje bi opila. Međunož, jebi O'Pila!-ubačeno zbog autorova htjenja). Ispričala sam djedu da sam imala noćne more, dnevniče, sanjala sam da me Regoč ljubi, zažmirila sam, a kada sam otvorila oči, šmrc dnevniče, ljubio me Andrija Artuković ili netko vrlo sličan njemu. Djed mi se nasmiješi, pljune ono što je prethodno iskašljao, i reče mi da Djed Mraz, Zec uskršnji, Stribor i Artuković ne postoje. Nasmijala sam se do suza. Prdnula sam. Djed mi se nasmijao, pa je i on, pa sam opet ja, pa on i tako smo se igrali do večere, a pritom ne primijetismo da je upravo kraj nas odjahao Artuković na konju ili konj na Artukoviću, ne znam, dnevniče, jer ih je nemoguće prepoznat, a i susjeda što ih je pozvala na večeru je izgubila naočale.